Haos na Vračarskom platou

U svakom visokocivilizovanom i kulturnom društvu, svaki javni nastup, rad ili stvaralaštvo podležu javnom sudu, komentaru i stručnom mišljenju. Kada se u društvu, kakvo je naše danas, ne neguje dijalog kao normalna forma razmene mišljenja i stručnog komuniciranja, onda se svaki komentar ili drugačije mišljenje smatraju suvišnim, shvataju se i tumače kao protivništvo, neprijateljstvo, pa i kao zla namera.

Piše: Slobodan Mihailović 

Iz takvih, sasvim razumljivih razloga, mnogi poznati stručnjaci i dokazani stvaraoci, potpuno su se povukli iz javnog života. Jednostavno, ne žele da kvare svoj duhovni mir u uzaludnim dijalozima sa nedoraslim sagovornicima.
Kada se u celosti sagledaju sva zbivanja u našem gradu, koja se odnose na arhitektonsko-urbanističku problematiku, dozvoljavam sebi slobodu da na samom početku svoga komentara iskažem svoj sud da je naš glavni grad postao najobičniji probni poligon za sve arhitektonske i urbanističke eksperimente.
Danas se u našem društvu ne zna ko je arhitekta, ko je urbanista, a ko je protomajstor ili glavni “nadziratelj”, što u svojoj biti znači ovo poslednje zvanje. Svi su sebi jednostavno pripisali pomenuta zvanja a u biti su političari, ministri, gradski funkcioneri, jednostavno rečeno samopromovisani stručnjaci.
Zato je potpuno razumljivo i objašnjivo zašto se na Vračarskom platou događa ova dramatična arhitektonsko-urbanistička tragedija. Ne zna se ko je glavni projektant, ko je urbanista, ko komanduje a ko izvršava naređenja.
Na tome platou vlada opšti haos. Takoreći, preko noći iznikne neko novo zdanje od nekoliko spratova, bizarne arhitekture koja je potpuno neprilagođena opštem ambijentu. Taj petospratni objekat predstavlja Parohijski dom. Tek što je stavljen pod krov, opet, iznenada, osvanuo je u okviru porte spomenik, skulptura posvećena Svetom Savi, postavljena na jednom improvizovanom postamentu od betona. Sve to urađeno na brzinu, diskutabilno je u svakom pogledu. (…)

“Arhitektura”, broj 73, Beograd-Podgorica, 2004.