Osam saveta oštećenim učesnicima konkursa za Bijenale arhitekture u Veneciji

 

Na sastanku Akademije arhitekture 30.01.2018, predočio sam kolegama svoje viđenje odabira našeg predstavnika na ovogodišnjem Bijenalu u Veneciji, fokusirano na, po mojoj proceni, višestruku zloupotrebu autorstva počivšeg člana Akademije arhitekture prof. Bogdana Bogdanovića. Ukazao sam i na prekršaje tehničke prirode (raspis, pravilnik, dokumentacija…), kao i na odluku žirija (Saveta) da odabere sadržaj ekspozicije koji nije ni prezentovan ni opisan (sem nagovešten), dakle – nepoznat, netransparentan i u potpunosti ostavljen slobodnoj volji i nedefinisanim kriterijumima neodređenih izbornika, a puka je pretpostavka da su to sami autori odabranog projekta. Zanimljivo je, ali nimalo zanemarljivo, da u takvim (ne)kontrolisanim okolnostima, ničim definisani raspon – po shvatanju autora ukletih neimara, njihovih dela i tema – može obuhvatati sve: od street-art grafita do Beograda na vodi, u Veneciji – gradu na vodi.

 

Piše: Dragan Živković

 

Zaključak je bio da Akademija arhitekture ne može tu ništa presudno da učini.

Odmerivši stepen dosadašnje ravnodušnosti struktura na reakcije Akademije, složio sam se sa tim i zaključio da sve što mogu jeste da – kao lični stav – ponudim sledećih nekoliko saveta učesnicima konkursa koji se osećaju oštećenim ovom najblaže kvalifikovano urnebesno tragičnom i višestruko pogubnom odlukom Saveta. Selektivnom odrednicom su, naravno, počastvovani samo oni koji bi smogli snage da se upuste u na prvi pogled bezizglednu polemiku – koja ponekog od njih može i da plaši – sa sudijama čija je odluka već potpisana i predata zvaničnicima što su ih na tu poziciju izabrali. Iza ovoga je, verujem, sledilo zajedničko uverenje da su time sve obaveze ispunjene, izuzev jedino preostale – da se o budžetskom trošku prošeta Venecijom u dane i noći Bijenala… Dakle:

1. Ako vam se ulazi u diskusiju koja bi imala za cilj poništavanje smešne odluke sa mogućim nimalo naivnim posledicama, onda to nikako ne treba da činite kao predstavnici jednog projekta. Znači, kao prvo, pokušajte da nađete još istomišljenika među ostalih 44 ili bar ona 4 učesnika iz drugog kruga. Na sajtu UaS sam pregledao sve radove koji su se plasirali u drugi krug konkursa i glasao bih za sve njih pre nego za izabrani pobednički rad, sa napomenom da ne vidim kako je taj rad uopšte ušao u finalni izbor, ako se već u prvom krugu videlo sve o čemu će biti reči u tekstu koji sledi. Svi predlozi koje sam video su kompletni, sa jasnim univerzalnim, nimalo efemernim, nimalo prizemnim, i zaista autorskim porukama…. Dakle, sigurno ima još nezadovoljnih. Stupite u kontakt sa njima i probajte da stanete iza zajedničkog protesta-komentara. Imate razloga!

2. Najvažnije je da naglasite kako je Savet izabrao nešto što nije video. To se odnosi na projekcije koje autori apostrofiraju kao, citiram: GLAVNI DEO izložbe predstavljaju radovi srpskih arhitekata („odabranih ukletih neimara“) koji će predstavljati presek trenutnog stanja arhitekture u Srbiji, primeri drugačijeg gledanja na arhitekturu i slobodan prostor. Teme izloženih radova biće obrazložene Bogdanovim radovima iz knjige „Gradoslovar“. Završen citat. Ovo je rečenica koja se, uzgred, kao još nekoliko sličnih, ponavlja dva puta u „prebogatom“ tekstu obrazloženja projekta. Ona govori o nevidljivom. Govori o delu nekog „keve mi, biće tako“ obećanja, a da se ne zna ŠTA je to, jer to nije nigde, crno na belo PRIKAZANO na listovima projekta. Znači, Savet je – čineći tehničku povredu pravila – izabrao fantazmu, avet, prepričanu PRIKAZU, utvarno obećanje. O posledicama takvog odabira možemo samo da maštamo, a one mogu biti katastrofalne, jer se prezentovanje (na svetskoj sceni) čitavog vitalno važnog korpusa jedne zajednice (arhitektura, graditeljstvo) i u okviru nje, jedne profesije (arhitekti, graditelji) ostavlja arogantno pogrešnom, pa i infantilnom, nedoučenom i nedočitanom ličnom tumačenju, sudeći po onome što se da saznati iz projekta. Logično se nameće zaključak da je Savet autorima projekta predao sopstvene akreditive i ostavio im na volju i ćeif da biraju koga i kako god hoće kao – faktički – eksponente ovdašnjih zbivanja u arhitekturi, bila ona realizovana, zaludna, ukleta, pojavna, konceptualna, crtačka, filosofska… Za ostavljanje toliko slobode u odlučivanju ko i šta će na zidovima Paviljona zastupati tezu o Slobodnom prostoru potrebno je biti potvrđen, kompetentan na mnogo više načina nego što su četvoro autora (na osnovu njihovih biografija). Da,… zapravo je o njihovoj kompetenciji za takvo šta, zaista, izlišno trošiti reči.

3. Manipulacija imenom prof. Bogdana Bogdanovića kao paravanom za stavove koji, navodno, proizilaze iz njegovih učenja (a zapravo su autorima prilagođene i po njihovoj potrebi protumačene poruke i pouke) liči na onaj vic o mišu i slonu koji zajedno tutnje preko mosta. Briga o – bez nekadašnjeg sadržaja – spomenički bezvrednoj zgradi stare seoske škole je, citiram: …trebalo da pokrene pitanja kako se celokupna javnost odnosi sama prema sebi i arhitektonskom nasleđu u Srbiji. Završen citat. Ta vrsta naivnog, a sirovog pragmatizma ni našem profesoru (koji je, uzgred, za autore projekta rođene po koju godinicu pošto je štampan Gradoslovar, na nekoliko mesta, onako, k’o stari ortak, samo – Bogdan), ni nama koji smo bili učesnici zbivanja u Malom Popoviću nikada nije bila ni na kraj pameti. Kakva CELOKUPNA javnost (?!!) i šta li mu znači CELOKUPNA sama prema sebi… Prdizveckanje kombinovano sa omamljivanjem KRUPNIM rečima. Ma, šta prdizveckanje. Jasan i glasan prdež! Zašto ovako grubo i smrdljivo? Pa, dok se oni, je li, ubijaju od brige da celokupnoj javnosti skrenu pažnju na arhitektonsko nasleđe oličeno u seoskoj zgradici, šetajući njena istrulela vrata po belom svetu, dela Bogdana Bogdanovića bivaju šarana kukastim krstovima i uništavana granatama i macolama širom Srbije i Jugoslavije! Što od vojski i naci-paravojski, što od instruiranih huligana, što od baš-me-briga stava Zavoda za zaštitu kome bi briga o njima trebalo da bude posao, jer CELOKUPNU ovu republičku ustanovu i CELOKUPNO Ministarstvo kulture i informisanja Srbije (koje inače raspisuje ovaj konkurs i finansira učešće sa ovakvim projektima na Bijenalu u Veneciji) ni spomenici, ni žrtve kojih bi, zahvaljujući njima, trebalo da se spomenemo – više ne zanimaju. Nameće se misao, posle ovakvog ishoda, da je neko u CELOKUPNIM ovim institucijama možda mogao i da se seti da prikaže stanje tih memorijala, pa i da se priseti hiljada onih kojima su posvećeni, naravno u skladu sa temom venecijanske manifestacije, jer jedan od njih se čak i zove, zamislite – SLOBODIŠTE, što je negde kao prepev najbliže terminu upotrebljenom od strane autorki ovogodišnjeg koncepta Bijenala – FREESPACE (baš tako, zajedno pisano). Da ne govorimo o tome da su toga mogli i autori i Savet da se sete, kada već umesto svog koriste autorstvo Bogdana Bogdanovića.

 

“Pa, dok se oni, je li, ubijaju od brige da celokupnoj javnosti skrenu pažnju na arhitektonsko nasleđe oličeno u seoskoj zgradici, šetajući njena istrulela vrata po belom svetu, dela Bogdana Bogdanovića bivaju šarana kukastim krstovima i uništavana granatama i macolama širom Srbije i Jugoslavije! Što od vojski i naci-paravojski, što od instruiranih huligana, što od baš-me-briga stava Zavoda za zaštitu kome bi briga o njima trebalo da bude posao, jer CELOKUPNU ovu republičku ustanovu i CELOKUPNO Ministarstvo kulture i informisanja Srbije (koje inače raspisuje ovaj konkurs i finansira učešće sa ovakvim projektima na Bijenalu u Veneciji) ni spomenici, ni žrtve kojih bi, zahvaljujući njima, trebalo da se spomenemo – više ne zanimaju.”

 

4. Dakle, sve to prilično liči čak i na hipnozu i zamagljivanje: Dok ti puštam maglu i mašem levom ispred nosa, dotle ti desnom zavrćem… mozak, i uveravam te da ti je lepo. Ovu hipotezu potvrđuje logika, veština potekla upravo iz drevnih filozofskih škola i kao neumoljiva poručuje kako iz premisa iznetih u izabranom projektu proizilazi da će (kao retko koje i bilo gde u svetu) ovo Ministarstvo za kulturu i informisanje finansirati koncept čija je suština: javna i na mundijalnom nivou izneta kritika (ne)delatnosti tog istog Ministarstva i njemu gravitirajućih institucija, od kojih je jedna ovako i na ovaj način predstavljenu kritiku – izabrala! To se u fudbalu zove autogol pod prečku! Kolokvijalno bi se moglo nazvati neopevanom budalaštinom. Međutim, vreme je alogike čijom dobrom upotrebom se budalaština i budalesanje koriste za skretanje pažnje sa bitnog na nebitno. Paradoksalno je, na žalost, da bi rasprava o nekom tamo tragikomičnom radu, izabranom od nekog tamo smešnog Saveta da Srbiju predstavlja u nekoj tamo Veneciji sigurno efikasnije odvukla pogled sa bede, neorganizovanosti, bezidejnosti Ministarstva nego da je se sve u vezi sa konkursom odvijalo kako treba i da nikakvih reakcija nema. Naime, u alogičkim procesima stara poruka: „Ne talasaj!“ – ne važi, jer je upravo talasanje idealno da se  voda zamuti i u njoj ili lakše lovi ili sakrije od pogleda.

5. Gradoslovar, na koji se autori pozivaju, izašao je 1982. godine kada se ¾ autora (koji bi da ga za svoje ilustracije u Paviljonu koriste kao iz konteksta izvađene legende, fusnote, šta li već) još nije ni rodilo. To, samo po sebi, nije ni toliko bitno. Bitnije je da je on konglomerat delova tekstova iz drugih dela prof. Bogdanovića, povezanih na vrlo specifičan način i da je te delove valjalo pročitati, pre svega u okviru celine kojoj pripadiju kao prvobitno nastale forme. Hajde da verujemo da su to i učinili. Ali, da su stvarno čitali njegove knjige, nešto bi naučili, pa im sigurno ne bi palo na pamet da im bitan deo projekta čini prodaja prevoda (na dva jezika) Gradoslovara i na taj način pribavljanje para za rekonstrukciju one uboge školske zgradice, navodnog arhitektonskog nasleđa Srbije. Ta prostačka, prosjačka, homeless ideja nije mogla poteći iz glave nekoga ko je čitao pomenuto, pa čak ni jedino Gradoslovar, ali onako kako bi to trebalo. Taj jadni deo projekta iskazan je još jadnijim, analfabetskim rečenicama za sažaljevanje (Stid me je da ih citiram, jer su ih pisale kolege, arhitekti!!), ali što se članova žirija-Saveta tiče, rečenicama koje su morale da im budu upozorenje, povod da se bar malo zamisle i upitaju sa kim to imaju posla i nije li to što im se na takav način obrazlaže tek jeftin i primitivan – tapkaroški bezobrazluk. Koristiti tuđe, delo i ugled za žicarenje u ime bilo čega je sramota i nepoštovanje bez presedana i tu stvarno nema drugog komentara osim onog: „Čega se pametan stidi time se…!“. Sem toga, ali važnije: te vrste blaćenja se nisu setili ni oni koji su prof. Bogdanovića prognali iz Beograda. No, gle jada iznenada – možda su u pitanju i isti ti samo sada sa obnovljenom potrebom i snagom da dokrajče za svagda ono malo poštovanja koje se za Srbiju i dela njenih velikana sačuvalo u svetu.

 

“…iz premisa iznetih u izabranom projektu proizilazi da će (kao retko koje i bilo gde u svetu) ovo Ministarstvo za kulturu i informisanje finansirati koncept čija je suština: javna i na mundijalnom nivou izneta kritika (ne)delatnosti tog istog Ministarstva i njemu gravitirajućih institucija, od kojih je jedna ovako i na ovaj način predstavljenu kritiku – izabrala! To se u fudbalu zove autogol pod prečku! Kolokvijalno bi se moglo nazvati neopevanom budalaštinom.” 

 

6. Naizgled je bespotrebno govoriti o autorskim pravima u kontekstu svega rečenog, ali postoji još jedan detalj koji, osim o tome, govori i o površnosti i lakoćemizmu autora: Ispod slike murala otkrivenog u podrumu kuće u Malom Popoviću, u projektu stoji: Mural-slobodan crtež, nepoznati autor, kolektivno delo iz seoske škole filozofije arhitekture u Popoviću. Završen citat. Na stranu frljanje bez značenja atributom slobodan čime se, valjda, kao i u nizu drugih sintagmi (slobodni radovi, s. knjiga, s. škola, s. delo…)  u tekstu želeo potvrditi pravi, za Savet sasvim dovoljno argumentovan i bezpogovoran odgovor na zadatu temu Bijenala. Na stranu i mala slova i nepotpuna imena… Ali, autori ovog crteža na zidu su poznati, postojeći, još uvek živi ljudi. Dakle, nikako nepoznati, ali bašmebrigizam dozvoljava korisniku da o tome ne vodi računa. Vrlo važno. Kao plagirani naučni radovi. Kao i tapkanje Gradoslovara na ulazu u Paviljon i projekcija njegovih stranica na zidove istog. Ovaj mural su autori rešili da reprodukovan u hipertrofiranoj razmeri, postave kao centralni element izložbe. I to, za pretpostaviti je, smatraju svojim autorskim doprinosom projektu.

7. Naravno da se u primedbe kojima se negira odluka žirija mora ubaciti i povreda pravila konkursa poput nedostatka traženih tehničkih priloga, zbog čega se radovi obično eliminišu, dok se u ovom slučaju – nagrađuju, što u najmanju ruku – nije korektno spram ostalih učesnika.

8. I konačno, poštovani oštećeni učesnici konkursa: Ako se odlučite da činite nešto povodom svega ovoga, tražite poništavanje rezultata ovog neregularnog i navodnog nadmetanja, ali i zamenu članova Saveta (žirija). U igri, naravno, treba da ostanu samo oni koji su već poslali radove u propisanim rokovima, novih radova ne sme da bude, bilo kakvih izmena ne sme da bude i svi bi trebalo da startuju od početka.

Ceneći trud koji ste kao pojedinci i timovi uložili u izradu vaših projekata,

 

Dragan Živković

 

©ААС

 

 

Prilog

prvonagradjeni rad

Prvonagrađeni rad autora arh. Branka Stanojevića i saradnika. U celini ovde: Slobodna skola je slobodan prostor za DAB.