Mihailo Čanak: Uvod u “Automonografiju”

A onda dodje starost i razgoliti vas pred samim sobom. Odjednom shvatite koliko vremena i šansi ste protraćili i kako ste mogli da budete mnogo uspešniji i pametniji, ali je kasno. Vaši stari investitori su uglavnom već odavno u hladnom grobu, dok se mladi investitori drže mladih arhitekata. Onda postoje dve solucije: ili da se starci definitivno povuku i čuvaju unuke, sade cveće ili idu po pijacama u potrazi za najjeftinijim sirom, ili pak da se još neko vreme na razne načine džilitaju, skrećući pažnju na sebe. E, pa i ova interna publikacija je jedan od pokušaja takvog džilitanja.

Piše: Mihailo Čanak

U V O D

“Kao što mnogogodišnji hrast, koga nisu gromovi ni vetrovi srušili, počne sam od sebe venuti, i granu po granu gubiti, i sve bliže svom se kraju kloniti; tako, draga deco moja, i ja, koga su neprijateljske puške i sablje srećno promašile, koga su smrtne bolesti obilazile,  osećam sada da moje telo, po večnom zakonu prirode, sve većma slabi, i sve se bliže grobu prikučuje.”

(Prota Mateja Nenadović: ”Memoari”)       

Kada sam nedavno sasvim slučajno pogledao u ogledalo (što mi inače nije običaj iz sasvim razumljivih razloga), prvo sam se opasno uplašio, a onda zaključio da je poslednji trenutak da malko sredim svoje papire, pa porodici, prijateljima i bivšim djacima ostavim jedan mali “Aide-mémoire” o arhitektonskim ekskrementima mog skromnog profesionalnog života. Na nesreću, a moju veliku žalost, tokom poslednjih godina neočekivano mi je umrlo više veoma dragih prijatelja i kolega, koji su, kako sam čuo, bili u tako snažnom radnom i kreativnom naponu, da uopšte nisu mnogo razmišljali o svojoj bogatoj intelektualnoj zaostavštini. Za sobom su ostavili krš i lom, koji će njihove porodice morati mesecima da sredjuju i skoro je sigurno da će mnogi njihovi dragoceni materijali ostati izgubljeni ili zaboravljeni. To me je učvrstilo u prvobitnoj nameri, iako sam siguran da moje poruke neće biti ni blizu njihovim, ni po značaju ni po atraktivnosti. Malo su me, svakako, plašili stavovi naših korifeja i velikana kako o pojedincima  treba  drugi  da pišu a ne oni sami, jer su skloni friziranju svojih beznačajnih ličnosti. Pravo rešenje je po njima, dakle, da se takvi tekstovi PORUČE, pa da se onda iskuka neko DONATORSTVO, pa da se konačno izda divotknjiga koju niko ne kupuje, ali je svako rado prima kao poklon. Onda daroprimaoci dotičnu knjigu prelistaju, pa je stave u najvišu policu i nikada je više ne otvore, a prašina pada, pada. Onda umre i daroprimalac, a naslednici divotknjigu ili MONOGRAFIJU daju u antikvarijat, poklone, ili prosto bace u kontejner i time se priča završava. E, pa meni pade na pamet, da ono što pišem napišem tako da MOŽE da se čita, namenim onima KOJI će da je zaista čitaju, da SAM napišem ono što mi je na umu i da za sve to NE TRAŽIM DONATORA, pa kako ispadne.

Bilo kako bilo, sindrom osrednjosti i beznačajnosti radja u ljudima neodoljivu želju da nešto za sobom ostave, tešeći se tako da im život nije bio sasvim bespredmetan, pa to iskušenje nije mimoišlo ni mene. Po sebi se razume, da je ovo neka vrsta internog materijala, namenjenog najužem, meni bliskom krugu ljudi, sa željom da im za mrvicu duže ostanem u sećanju, a nakon kratkog vremena, siguran sam, mrak zaborava će prekriti i velike i male, i cementirati ravnodušnost novih generacija i prema jednima i prema drugima.

Kada dodjete u pozne godine, neugodno vas (ukoliko uopšte o tome razmišljate) potrese saznanje da ste vaše potencijale samo delimično iskoristili, da ste užasno lutali, ali i da je bilo perioda rutinerske indolencije koja je bila vodjena čuvenom krilaticom arh. Bate KaraPešića “Kvantitet + Mediokritet = Kvalitet”. Ti periodi su najopasniji jer ste za to vreme i pored grozničave aktivnosti, nekako kreativno letargični i okamenjeni. Ukopavate se u rovove samozadovoljstva i samopoštovanja, pohvale istomišljenika vas krepe, dok se protiv kritičkih stavova borite indolencijom ili krepkom psovkom. Zavaravate se da ste na pravom putu i da samo treba istrajati…

A onda dodje starost i razgoliti vas pred samim sobom. Odjednom shvatite koliko vremena i šansi ste protraćili i kako ste mogli da budete mnogo uspešniji i pametniji, ali je kasno. Vaši stari investitori su uglavnom već odavno u hladnom grobu, dok se mladi investitori drže mladih arhitekata. Što bi rekli Vrščani: “Svaki teži ‘di se izleži!” i vi se sve više osećate kao neki ostareli dinosaurus biljojed koji je zalutao medju divlje sisare mesoždere  koji ga, srećom, i ne primećuju. Taj zaborav je možda i najbolniji “jer se prašina diže za dobrim konjem”. Onda postoje dve solucije: ili da se starci definitivno povuku i čuvaju unuke, sade cveće ili idu po pijacama u potrazi za najjeftinijim sirom, ili pak da se još neko vreme na razne načine džilitaju, skrećući pažnju na sebe. E, pa i ova interna publikacija je jedan od pokušaja takvog džilitanja.

Ova “Automonografija”  je podeljena na  šest segmenata. Nakon prvog dela u kome navodim elementarne biografske podatke, u drugom delu prikazujem projekte i realizacije po hronološkom redu s tim što su nakon mladjahnog studentskog doba provedenih sa prijateljima i partnerima u grupi Beogradskih 5, Leonom Lenarčićem, Mišom Mitićem, Ivanom Petrovićem i Ivanom Simovićem, usledila 4 perioda koja bi se uslovno mogli nazvati fazama Medjunarodnog stila, Pozne moderne, Neovernakularne arhitekture sa elementima postmoderne i Neomoderne arhitekture.

U trećem delu rezimiraju se rezultati mog višedecenijskog naučnoistraživačkog rada na polju stambene problematike, za koju sam se opsesivno vezao. Tu sam u periodu 1970-1990 bio dosta aktivan,  ali, za čudo, nisam štampao knjige, već je većina ovih materijala, sticajem okolnosti, ostala na nivou internih studija. Oni koji ih se još sećaju uglavnom su prevalili sedamdesetu, dok ovi mladji ne čitaju ni novine. Neki od ovih materijala su davno prevazidjeni, ali ima ih koji su, na moje iznenadjenje, i danas upotrebljivi. Planiram da nešto od toga objavim u jednom oproštajnom materijalu koga bih namenio svojim bivšim i sadašnjim učenicima, ali možda je to samo maštarija, a i pitanje je da li bi ih to uopšte zanimalo.

Četvrti deo, koliko da se ne zaboravi,  prikazuje neke moje kolateralne aktivnosti medju koje spadaju i skromni likovni pokušaji od kojih ističem meni drag ciklus crteža “Apokalipsa”. Navodim, takode, i neke neobjavljene pseudoliterarne pokušaje, jedan pseudopolitički strip itd. Na kraju, u petom delu, smestio sam dva intervjua, razne dokumente i bibliografije. Tek da se vidi da nisam lagao i to je sve. Svakako prikaza i intervjua je bilo daleko više, ali zbog moje neozbiljnosti i indolencije ništa od toga nisam sačuvao. Tako mi treba, sâm sam kriv!

Konačno, u šestom i (hvala Bogu!)  poslednjem delu sakupljene su, s brda s dola, neke autobiografske beleške vezane za moj privatni život koji se (kao i kod svih arhitekata) tesno preplitao sa profesionalnim. Razume se, sve moje životne gafove, brižljivo sam prećutao.

A sada, evo šta sam radio i čime sam se bavio tokom mog života, a vi, ako imate slobodnog vremena, bacite pogled na to, a ako nemate, pravite se da ste pogledali, pri čemu, manje više, sve izlazi na jedno: kad tad, sve će pojesti mrak zaborava.

 kraj

 

                                             A kraj? Kraj je uvek isti. (crtež B. Janković)